Dragi naš Vedrane!
Danas te ispraćamo na posljednje tvoje putovanje. Još ne možemo pojmiti da to nije jedno od onih tvojih svakodnevnih putovanja koje si obavljao vozeći pacijente do njihovih odredišta i s kojih si se vraćao kući, obitelji, i nama svojim kolegama. Još ne možemo pojmiti da je se s ovog putovanja nećeš vratiti. Da više nikad nećemo vidjeti tvoj nasmiješen lik, razmijeniti tople ljudske i svakodnevne riječi, poslušati šalu kojom si nas znao razveseliti.

Biblija nas uči:

„Svaka stvar ima svoje vrijeme pod nebom.
Ima vrijeme kad se rađa, i vrijeme kad se umire; vrijeme kad se sadi, i vrijeme kad se čupa posađeno;
Vrijeme kad se ubija, i vrijeme kad se iscjeljuje; vrijeme kad se ruši, i vrijeme kad se gradi;
Vrijeme plaču i vrijeme smijehu; vrijeme tugovanju i vrijeme igranju;“
...ali te nas riječi danas ne mogu utješiti jer ne možemo prihvatiti da je tvoje vrijeme došlo. Ne možemo prihvatiti jer život je bio pred tobom, tvoje vrijeme da gradiš, da stvaraš, da odgajaš djecu, a prekinut je jednim tako apsurdnim i besmislenim činom, bez tvoje krivnje, tragičnom nesrećom.
Što je sve bilo pred tobom? Možemo tek naslutiti. U mladosti poput tvoje, u načinu kako si pristupao životu i životnim odgovornostima i budućnost našega grada i društva mogla je naći svoje ozdravljenje. Kad takav mladi čovjek ode, osjećamo svi, cijela zajednica, da je gubitak nenadoknadiv. Budućnost koja je bila pred tobom sad je samo ogromna tuga i rana u srcima tvoje obitelji i prijatelja.

Ono što ti na rastanku jedino možemo reći jest:
ne boj se, ne odlaziš sam, svi te pratimo u mislima, svi ćemo te čuvati u sjećanjima. Ti nisi samo Vedran, ti si sin, muž, otac, brat, unuk, prijatelj, kolega sve si to sa svojih 29 godina bio, ali još uvijek to jesi.
Ni smrt, ni konačni odlazak ne može dokinuti ono što si svima značio. Uvijek ćeš biti s nama, i živjet ćeš u našim srcima.

Djelatnici
Doma zdravlja Dubrovnik.