Iz kojeg razloga se javljaju psihološki problemi u kriznim situacijama kao što je danas prisiljena izolacija? Slažete li se s tvrdnjom da će zbog psihoze koja se stvorila više stradati psihičko zdravlje nego tjelesno?
Potrebno je naglasiti da je čovjek socijalno biće. Kada se nađe u nekoj neprirodnoj situaciji kao što je ona samoizolacije, a zbog pandemije koronavirusa, u neizvjesnosti je, prisiljen je ostati kod kuće i ograničena mu je sloboda kretanja. Time se testira njegovo strpljenje. Kako smo svi različiti drukčije reagiramo na ovakve krizne okolnosti. Javlja se osjećaj straha, zabrinutosti, panike, nesanice, a sve zbog loših vijesti o stanju pandemije kao npr. broj oboljelih, umrlih, dijagnoza bolesti i slično. Anksioznost i tjeskoba je tada čak i normalna. Međutim pretjerani strah i sklonost tumačenja informacija kao katastrofičnim mogu dovesti do ozbiljnih psiholoških problema kasnije. Mi koristimo različite obrambene mehanizme. Socijalna distanca je u ovim uvjetima ključni faktor kojim se čuva tjelesno zdravlje, no u psihološkom smislu predstavlja pojačani zahtjev za osobu. Vjeruje se da će ono zbog nastale psihoze stradati više nego tjelesno. U zadnje vrijeme vidimo da je porasla potreba i potražnja za lijekovima za smirenje, kao i antipsihoticima. Postavlja se pitanje što nakon prestanka izolacije, financijskom egzistencijom, daljnjim školovanjem itd.
Možemo li psihološko reagiranje podijeliti po fazama? U kojoj biste ocijenili da smo mi trenutno?
Od trenutka početka pandemije do danas je moguće razlučiti tri faze psihološkog reagiranja. U prvoj koja je faza šoka, imamo osjećaj nevjerice, otuđenosti, konfuzije, u neviđenoj smo situaciji i to je dio akutne reakcije na stres i omogućuje nam da držimo određenu distancu od samog problema i integriramo naše kapacitete. Nakon toga dolazi faza pojačane osjetljivosti sa širokim rasponom emocija od tuge, straha, zbunjenosti do opće anksioznosti. Dakle, u turbulenciji svih tih osjećaja teško je postići smirenost. Poslije slijedi faza suočavanja u kojoj tražimo objašnjenja kako dalje. Mislim da smo trenutno u ovoj posljednjoj. Gotovo svi znamo kako se bolest širi, kako se ponašati, a stanje se počelo pomalo i popravljati. Pomalo kod nas, ali i u cijeloj Europi stižu dobre vijesti.
Postoje li tehnike samopomoći?
Postoje različite tehnike kako si sami možemo pomoći i kako se lakše nositi sa psihičkim posljedicama. To bi svakako bile tehnike relaksacije, opuštajuće kao vježbe disanja, autogeni treninzi, opuštanje mišića, zatim meditativne, tehnike vizualizacije kada nastojimo predočiti si neke lijepe događaje pa nam to olakšava da prebrodimo krizu ili one kognitivne koje se promjenom mišljenja, stavova i vjerovanja utječe na kontrolu svojih reakcija. Uz sve navedeno možemo si pomoći učenjem nekih novih stvari. Suvremenim tehnologijama povezujemo se s ljudima koje nismo dugo vidjeli. Virtualno možemo piti kavu, pjevati i biti podrška jedni drugima. Moramo odvojiti trenutak za sebe čitanjem knjiga, pisanjem dnevnika, vrtlarenjem itd. Treba jednostavno biti aktivan kod kuće. Za mentalno zdravlje je jako dobro pomagati, dijeliti, biti ljubazan jer to pojačava osjećaj vlastite vrijednosti.
Kako promijeniti svakodnevne navike i biti discipliniran?
Navike su inače naučeni oblici ponašanja koji nastaju kao posljedica ponavljanja određenih radnji, osjećaja i misli. Jednom kad su formirane, teško se mijenjaju. Ali, ako ih zaista želimo promijeniti i visoko smo motivirani, to i možemo. Pitanje je u ovakvim nametnutim okolnostima želimo li to. Stvara se otpor, no to možemo postići dobrim informiranjem o stvarnoj situaciji bolesti i ispravnim mjerama koje je izdao krizni Stožer civilne zaštite. Tako ćemo pomoći osobama da preispitaju svoje navike i steknu nove za dobrobit sebe i bližnjih.
Koje su najranjivije populacijske skupine u takvim situacijama? Pojedini stručnjaci govore da će zbog situacije izazvane koronavirusom porasti broj ovisnika o alkoholu i narkoticima? Je li pretjerano reći da će porasti i onaj suicida?
Najranjivije su mlade osobe jer su oni dio te ‘buntovne’ generacije. Željeni su socijalnih kontakata i uvjerenja su da se njima ništa ne može dogoditi jer su mladi i zdravi. Isto tako, često imaju naviku bavljenja sportom što je sad neizvedivo. Kod njih se stvara otpor i teže se prilagođavaju situaciji. Do sada su već rađena istraživanja u Europi u kojima se navodi da konzumiranje alkohola se zapravo udvostručilo i čak Svjetska zdravstvena organizacija upozorava na taj problem. Kako što ste i sami mogli primijetiti, police s alkoholnim pićima u našim dućanima su prazne. Alkohol bi svakako trebalo izbjegavati kao lijek za eventualnu tjeskobu ili depresiju koja se javlja u izolaciji jer će on samo produbiti njihova stanja. Koronavirus je utjecao na crno tržište narkoticima. Granice su zatvorene pa je i zloupotreba smanjena. O porastu suicida teško je dati prognozu. To ovisi o okolnostima koliko će kriza potrajati, koje će biti njene posljedice, koliko je osoba prije ovoga bilo sklono suicidu i kako će se netko nositi s gubitkom voljene osobe te osjećajem krivnje da je nekoga zarazio, o kvaliteti vremena koje provodi u izolaciji, stigmatizaciji itd. Imamo već sada neke informacije o suicidu vezanom uz koronavirus. Oni se javljaju diljem Europe – Njemačkoj, Italiji, Velikoj Britaniji, Francuskoj i Srbiji.
Što biste poručili onima koji su od prije patili od depresije i sad se osjećaju loše? Kako uopće razgovarati s osobama koje se liječe zbog psihičkih poremećaja i bolesti?
Osobe s određenim mentalnim stanjem poput depresije pripadaju skupini koje mogu doživjeti ozbiljne komplikacije zbog epidemije koronavirusa ako se razbole, no i čak ako ne. Čovjeku koji otprije boluje od određenih psihičkih poremećaja je psihološka pomoć u trenutcima krize ista. Njima treba razumijevanje, empatija i podrška. Ono što je specifično je da se s njima mora razgovarati o njihovoj bolesti, kako se osjećaju posljednje vrijeme, jesu li u zadnje bili u bolnici, koje lijekove pije i piju li ih, ali i što oni misle o koronavirusu, kako provode dane i čega se boje. Može ih se ohrabriti kako su već imali iskustva s kriznim situacijama te su pokazali sposobnost da se s njom mogu nositi. Treba ih uputiti da se u bilo kojem trenutku mogu javiti na telefon za psihološku pomoć.
Primjećuje se i kako su ljudi aktivniji na društvenim mrežama. Mnogo je govora mržnje i stigmatizacije zaraženih. Koliko takva praksa šteti oboljelima?
Kad govorimo o stigmatizaciji znači da se osobe oboljele od koronavirusa etiketira kao opasne i neodgovorne. One se zbog toga osjećaju vrlo loše i manje vrijedno. Stigmatizacija se javlja zbog neznanja i straha. Npr. ako poštujemo odluke civilnog stožera i ponašamo se u skladu s njima, mislimo da smo se zaštitili od virusa, a stigmatiziramo zaražene jer se nisu dovoljno pazili te su sami odgovorni za svoju bolest. Takvo razmišljanje je neprihvatljivo. Bolest ne bira ni po spolu, dobi ili rasi, niti bilo kojem drugom kriteriju. Stigmatizirani mogu izgubiti potporu okoline koja im je baš sada potrebna. Iz straha čak počinju skrivati bolest, a sve to utječe na mentalno zdravlje.
U jeku pandemije ruši se svjetsko gospodarstvo. Mnogi govore kako nam se piše scenarij Velike depresije 1929. Kakav efekt na psihološko stanje ima takva kombinacija događaja?
Dogodile su se promjene koje posljedično imaju fonacijsko egzistencijalnu stranu. Nadajmo se da će sve brzo proći. Vjerujem da će se lijek i cjepivo uskoro pronaći. Na dobrom smo putu. To daje nade ljudima. Svi se želimo što prije vratiti našim poslovima jer se osjećamo sigurniji. Ekonomski stručnjaci predviđaju da ćemo posljedice ove krize trpjeti godinama. Ja ne bih tako daleko gledala. Tu smo gdje jesmo. Okrenimo se razmišljanju što možemo u ovom trenutku napraviti za sebe i svoju obitelj. Idemo korak po korak. Možda budemo imali nešto manje novca, ali uz pomoć možemo naprijed. Strah, anksioznost i depresija će se javljati, ali ćemo mobilizirati stručne snage. Ova situacija u Hrvatskoj traje malo više od mjesec dana, polako se okrećemo normalizaciji života i ponovno ćemo imati priliku zarađivati za svoj kruh.
Hoće li stresovi pa i bolest kojoj smo izloženi ostaviti traga na nama?
Definitivno će biti PTSP-a, ali i s time se može izaći na kraj. Važno je tražiti pomoć, koja nužno ne treba biti stručna. Važno je podijeliti svoje osjećaje s obitelji i prijateljima, s kime osjetite da možete razgovarati. Važno je rasti u odgovornosti nošenja s kriznim situacijama. To ovisi o našim ranijim iskustvima, zdravstvenom stanju, podršci okoline, motivaciji… Ljudi se brzo prilagode na sve. Bolest kojoj smo izloženi ostavit će traga. Tuga, ljutnja, osjećaj bespomoćnosti bit će prisutan, ali kako vrijeme bude odmicalo postepeno ćemo se vratiti u život. Doći će i do pozitivnih promjena. Promijenit će se naš odnos prema sebi, drugima i životnim vrijednostima.
Izvor: Dulist